U vremenu kada se zanati često gube pred naletom masovne proizvodnje, priča Siniše Tomića iz Srpca pokazuje kako se spojem tradicije i savremene tehnologije, uz mnogo rada i odricanja, može izgraditi autentičan porodični brend.
Siniša već osam godina vodi svoju radionicu “Wood Work By Sina”, u kojoj nastaju unikatni proizvodi od drveta, od trpezarijskih i klub stolova, preko dječijih igračaka i igrališta, pa sve do dekorativnih predmeta i personalizovanih dasaka za serviranje hrane, piše Glas Srpske.
Njegov put u preduzetništvo nije bio planiran, već je, kako sam kaže, proizašao iz potrebe.
– Radim u firmi “Drvoprodeks” 12 godina, gdje sam najviše u kontaktu s drvetom. U jednom trenutku, zajednička primanja u porodici nisu bila dovoljna, rata kredita za stan bila je skoro polovina prihoda. Morao sam pronaći dodatni izvor zarade. Kada sam čuo da jedan kolega prodaje stare mašine, rodila se ideja da pokrenem svoj brend – prisjeća se.
Danas u njegovoj radionici dominira puno, prirodno drvo, najčešće hrast i orah, ali i trešnja, topola i jasen. Upravo ta posvećenost prirodnim materijalima daje njegovim proizvodima posebnu vrijednost i dugotrajnost. Jedan od najtraženijih proizvoda su daske za serviranje hrane, kojih, kako kaže, ima čak pedesetak modela.
– Za jednu dasku potrebno je između dva i po i tri sata, od rezanja, lijepljenja, brušenja, graviranja pa do uljenja. Ljudi sve više cijene ručni rad i personalizaciju. Međutim, dosta mi koristi CNC laser uz kojem radim gravure, pa čak mogu i da porodičnu fotografiju prenesem na drvo kao trajnu uspomenu – kaže Tomić.
Ipak, neke ideje, iako tehnički izvodljive, nisu komercijalno isplative. Siniša navodi primjer drvenog utovarivača i kamiona kipera koje je pravio kao igračke, ali i zahtjevnijih projekata poput kuhinje od punog drveta.
– Za izradu ovih igračaka mašina radi 12 sati, uz još četiri sata da sve ručno sastavim. Ogromno je ulaganje vremena, a zarada mala, tako da se ne isplati. Kuhinje od punog drveta zahtijevaju savremeniji alat i veću preciznost. Morao bih ući u ozbiljnu serijsku proizvodnju, a ja želim da imam više vremena za porodicu – ističe Tomić.
Pored drveta, Siniša sa porodicom razvija i priču pod nazivom “Kokin grad”, malu farmu domaćih jaja iz slobodnog uzgoja.
– Nije to bila neka velika ideja, više se rodilo spontano. Gurman sam, volim da jedem i ako ujutru ne pojedem pet-šest jaja, kao da nisam ni počeo dan. Preporučio bih svima da više konzumiraju domaća jaja koja su zdravija. Kad razbijete jaje u tavu, vidite žumance koje kod domaćih vuče na narandžasto, dok je kod industrijskih mnogo blijedo – kaže Tomić.
Posebnu pažnju privlače rijetke kokoške koje je nabavio iz Indonezije, rasa ayam cemani, koje su potpuno crne boje.
– Ljudi nisu navikli na crne koke, ali njihovo meso, koje je takođe crno, bogatije je proteinima. Trenutno imamo jednog pijetla i četiri koke i planiramo da širimo jato putem inkubatora. Zanimljivo je da imaju instinkt da budu ptice i da lete, uspiju bez problema preskočiti ograđenu žicu od dva i po metra – navodi Tomić.
Organizacija svakodnevnih obaveza nije jednostavna, ali porodica igra ključnu ulogu.
– Teško je sve uskladiti sam, ali imam podršku. Supruga Andrea voli da farba igraonice, otac pomaže oko koka, djeca skupljaju jaja i svi su uključen. Kuhanje je moja druga ljubav, pa kad smo supruga i ja kod kuće, uglavnom ja spremam, ali često i moja majka. Ta ljubav se rodila još u djetinjstvu, majka me učila u kuhinji, dok me otac stalno vukao da radim nešto drugo. Pošto sam sin jedinac, trudili su se da me svemu nauče – kaže Siniša kroz smijeh.
Slobodno vrijeme
Slobodno vrijeme najčešće provodi uz muziku i sport. Ljubitelj je retro zvuka, a u mladosti je bio i di-džej, pa čak imao i kratko radijsko iskustvo. Danas rekreativno igra košarku u IT ligi sa ekipom iz Srpca.
Privreda
Energetika
Turizam
Poljoprivreda
ICT
Prehrana
