Dr Novica Kalinić za Biznis Srpska: Svojim primjerom želim pokazati da se karijera može graditi i u Republici Srpskoj

Kardiohirurgija spada među najodgovornije i najzahtjevnije grane medicine, gdje svaki pokret može značiti život ili smrt. U Republici Srpskoj, jedini stručnjak ovog profila je Novica Kalinić, ljekar čiji profesionalni put, znanje i posvećenost čine neprocjenjiv doprinos zdravstvu, i čije prisustvo Republika Srpska ne smije izgubiti.

Od prvih koraka u vaskularnoj hirurgiji, preko međunarodnog usavršavanja, do današnje uloge u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske i vođenja privatnog centra Kalmedika, Kalinić svojom stručnošću i odanošću dokazuje da je moguće graditi vrhunski profesionalni put u Republici Srpskoj.

U intervjuu za portal Businessrpska.com govori o izazovima kardiohirurgije, odgovornosti koju nosi, strahu pred operacije, ali i o viziji za razvoj zdravstva u kojem mladi stručnjaci neće osjećati potrebu da odlaze iz zemlje.

Ko je Novica Kalinić van operacione sale?

KALINIĆ: Van operacione sale sam jednostavan, porodičan čovjek. Smatram da, da bi neko postao dobar ljekar, prije svega mora biti dobar čovjek, spreman da pomogne svojim bližnjima, da utiče na to da ljudi oko njega budu bolji i da im život u svakom trenutku bude kvalitetniji. Ako se suoče sa zdravstvenim problemom, trudim se da pomognem da se on riješi i da ponovo budu zdravi.

Kada razgovaramo sa vrhunskim stručnjacima poput Vas, često se nameće pitanje koliko je njihov životni put bio unaprijed određen, a koliko oblikovan kroz iskustvo i ključne odluke. U tom kontekstu, zanima me da li ste od najranijeg uzrasta znali da će Vaš poziv biti medicina ili se ta odluka formirala kasnije? I, što je možda još zanimljivije, da li se sjećate trenutka ili okolnosti koje su bile presudne da se opredijelite upravo za kardiohirurgiju?

KALINIĆ: Generalno, nisam to znao, pogotovo tokom osnovne i srednje škole. Nisam imao jasno definisan put ni pravac kada je riječ o mojoj budućnosti. Kao najmlađi od trojice braće, nisam imao ni posebno usmjerenje od strane oca, koji je mašinski inženjer. Njemu je bilo važno da funkcionišem i radim, ali se nije pretjerano uključivao u izbor mog budućeg zanimanja.

Moje srednjoškolsko obrazovanje u banjalučkoj Gimnaziji nije bilo naročito impozantno u smislu odličnih ocjena. Nisam znao čime želim da se bavim, niti kojim putem da krenem. Ipak, ono što je bilo važno jeste da sam u sebi osjećao potrebu da pomažem ljudima i da se dobro osjećam kad nekom pomognem.

Prvobitna ideja bila je stomatologija, jer je to profesija u kojoj odmah možete vidjeti konkretan rezultat svog rada, pomoći nekome i riješiti problem na licu mjesta. Zbog strogih uslova za upis na Medicinski fakultet u Banjaluci, odlučio sam da odem u Foču, odakle sam se kasnije prebacio u Banjaluku.

Tokom studija počeo sam da dobijam jasnije konture onoga što želim da budem. Najprije je to bila odluka da budem ljekar, a zatim su se postepeno javljale i druge ideje i usmjerenja.

Da li ste nekad sumnjali u izbor?

KALINIĆ: Nisam sumnjao u svoj izbor. U trenutku kada sam donio odluku shvatio sam da je to moj put, moja profesija i nešto čime želim da se bavim.

Naravno, čovjek ponekad ima kolebanja i zapita se da li je donio ispravnu odluku, ali kako je vrijeme prolazilo i kako sam uspijevao da odgovorim na sve životne situacije u kojima zapravo pomažete ljudima, sve više sam uviđao da imam smisla za to i da mogu da učinim dobro drugima.

Kardiohirurgija se često doživljava kao jedan od najzahtjevnijih i najodgovornijih poziva u medicini koji podrazumijeva ne samo vrhunsko znanje, već i ogromnu posvećenost i lična odricanja. Kada se pogleda Vaš profesionalni put, kako zapravo izgleda put do kardiohirurga? Koliko učenja, rada i odricanja stoji iza jednog takvog zvanja?

KALINIĆ: Put do kardiohirurga bio je vrlo zahtjevan i strm. Svoje bavljenje medicinom započeo sam na vaskularnoj hirurgiji, gdje sam se dvije godine bavio hirurgijom krvnih sudova. Privlačilo me to što se u toj oblasti bavite rekonstrukcijom, ne samo odstranjivanjem, već i stvaranjem nečeg novog, obnavljanjem funkcije.

2018. godine na prijedlog direktora UKC RS i nakon prolaska kroz različite trijažne procese, uvidio sam da postoji mogućnost da se usmjerim ka kardiohirurgiji. Prepoznao sam da i u toj oblasti postoji prostor za ono što me je najviše zanimalo, rekonstruktivni pristup i obnavljanje tkiva. Već 2019. godine, odlaskom u Sremsku Kamenicu, započeo sam taj put.

Na tom putu bilo je mnogo prepreka. Često nisam imao podršku kakva je standard u razvijenijim evropskim sistemima, gdje je mentor dužan da aktivno prenosi znanje. U mom slučaju, mnogo toga sam morao da učim samostalno, jer se dešava da vas u ovom poslu pojedini mentori doživljavaju kao konkurenciju, što otežava profesionalni razvoj.

Boravak u Srbiji za mene je bio izazovan i u profesionalnom i u ličnom smislu. U početku sam bio prilično izolovan i najveći dio tereta nosio sam sam, suočavajući se sa svakodnevnim izazovima. Kardiohirurgija ne traži samo fizičku spremnost, već i ogromnu mentalnu snagu. Često sam se preispitivao, da li sam donio pravu odluku, da li treba da se vratim vaskularnoj hirurgiji gdje sam i počeo.

Ipak, uprkos svim sumnjama, odlučio sam da istrajem. Snaga karaktera i želja da uspijem pomogle su mi da prevaziđem prepreke. Danas, kada govorim o tome kao kardiohirurg koji se bavi širokim spektrom operativnih zahvata, mogu reći da sam uspio i da sam savladao izazove koji su bili predamnom.

Gdje ste se usavršavali i ko su bili Vaši najveći profesionalni uzori? Koliko je važno međunarodno iskustvo u Vašoj profesiji?

KALINIĆ: Usavršavao sam se u Srbiji, na Institutu za kardiovaskularne bolesti Vojvodine, gdje želim da izrazim zahvalnost svim svojim učiteljima koji su učestvovali u mom profesionalnom razvoju. Zanimljivo je da su mi, na neki način, najviše pomogli oni koji su mi govorili da nešto ne mogu jer su u meni budili inat i dodatnu motivaciju da dokažem suprotno.

Dio svog usavršavanja proveo sam i u Njemačkoj, kao i kraće vrijeme u Americi, gdje sam imao priliku da se upoznam sa njihovim zdravstvenim sistemom i dodatno analiziram sopstveni pristup, posebno u oblasti minimalno invazivne kardiohirurgije, odnosno hirurgije malog reza.

Međunarodno iskustvo u ovoj profesiji izuzetno je važno, jer omogućava uvid u različite sisteme rada, pristupe liječenju i standarde koji doprinose stručnom i ličnom razvoju.

Vaš svakodnevni rad podrazumijeva donošenje izuzetno važnih odluka i izvođenje složenih operacija koje direktno utiču na živote pacijenata. Da bismo približili tu stvarnost i ljudima van medicinske struke možete nam reći koliko operacija prosječno obavite i o kakvim zahvatima je najčešće riječ? Da li Vam je neki zahvat posebno ostao urezan u pamćenje i zbog čega?

KALINIĆ: U zavisnosti od dana, obavim jednu do dvije operacije dnevno, što u prosjeku iznosi oko 200 operacija godišnje. Uključen sam u većinu zahvata koji se tiču hirurgije srca.

Kada je riječ o operacijama koje su mi posebno ostale u sjećanju, izdvojio bih one koje podrazumijevaju minimalno invazivan pristup, odnosno operacije kroz mali rez. Taj trenutak, kada sam počeo da primjenjujem takav način rada, bio je posebno značajan, jer minimalno invazivna kardiohirurgija omogućava pacijentima brži, efikasniji i sigurniji oporavak.

Zahvaljujući tom pristupu, pacijenti se mnogo brže vraćaju kući i svakodnevnim životnim aktivnostima, bez većih poteškoća, što daje dodatnu vrijednost cijelom procesu liječenja.

Kako se nosite sa odgovornošću, jer bukvalno odlučujete o ljudskim životima?

KALINIĆ: Vrlo smireno i opušteno. Vodim se strukom i medicinskom literaturom, nastojeći da u potpunosti pratim najnovije evropske i američke smjernice. Trudim se da postupam u skladu sa važećim protokolima, jer jedino na taj način možemo donositi ispravne i odgovorne odluke.

Kardiohirurgija u Republici Srpskoj relativno je mlada grana medicine, ali je u posljednjih nekoliko godina napravila značajan iskorak, od situacije kada su pacijenti morali da odlaze u druge centre, do toga da se danas složeni zahvati rade i ovdje, uz sve veći broj operacija i uvođenje savremenih procedura. Kako Vi ocjenjujete trenutno stanje kardiohirurgije u Republici Srpskoj? Gdje smo danas u odnosu na region i svijet i šta vidite kao najveće izazove, ali i potencijale za dalji razvoj?

KALINIĆ: Kada je riječ o regionu mogu reći da smo među liderima. Primjera radi, u Zagrebu se donedavno minimalno invazivna hirurgija aortnog zaliska radila kroz klasičan rez, dok smo mi još prije dvije godine usvojili endoskopski, minimalno invazivni pristup. Ako uzmemo u obzir da je Hrvatska članica Evropske unije i često se posmatra kao referentna tačka razvoja u regionu, mogu reći da smo napravili značajan iskorak. Slično važi i za Sloveniju, koja je do nedavno zaostajala u ovom segmentu, dok se ove procedure uspješno rade u Srbiji.

Kardiohirurgija u Banjaluci nalazi se na veoma dobrom putu razvoja. Postoji zdrava i stabilna perspektiva, posebno zahvaljujući mladim kolegama na specijalizaciji koji imaju potencijal da postanu vrhunski stručnjaci.

Važno je naglasiti da kardiohirurgija nije individualna, već izrazito timska disciplina. U budućnosti očekujem da ćemo u Banjaluci imati snažan tim stručnjaka koji će moći da odgovore na sve izazove u liječenju srčanih oboljenja.

Posljednjih godina sve češće svjedočimo odlasku mladih ljekara iz Republike Srpske i regiona, što predstavlja ozbiljan izazov za zdravstveni sistem i njegovu budućnost. Iza tih odluka često stoji kombinacija profesionalnih, ekonomskih i ličnih razloga. Iz Vaše perspektive, kao nekoga ko je ostao i gradi karijeru ovdje, zanima me zašto mladi ljekari odlaze iz Republike Srpske? Šta smatrate ključnim razlozima, da li ste Vi nekad razmišljali o odlasku?

KALINIĆ: Prostor za razmišljanje o odlasku uvijek postoji, ali smatram da život na Zapadu ne donosi nužno potpunu sreću, niti zadovoljstvo.

Kolege odlaze iz različitih razloga, a najčešće se ističe finansijski aspekt. Istina je da su primanja veća, ali kada se podmire svi troškovi i obaveze, često se postavlja pitanje ukupnog kvaliteta života i ličnog zadovoljstva. Smatram da u tim sredinama nerijetko nedostaje socijalna komponenta, osjećaj pripadnosti, bliskosti i svakodnevne ispunjenosti, koja čovjeku značajno utiče na kvalitet života.

Takođe, imam utisak da mnogi koji odu rijetko otvoreno govore o tome da li su zaista u potpunosti zadovoljni. Ponekad je prisutan i određen osjećaj ponosa koji ih sprječava da preispitaju svoju odluku ili da se vrate.

U današnjem vremenu, posebno u okolnostima globalnih izazova, smatram da je važnije imati kvalitetan i ispunjen život, čak i ako je skromniji, nego težiti isključivo materijalnom, a pri tome ne biti istinski zadovoljan.

Uprkos svim izazovima, odlučio sam da ostanem i da svoj profesionalni i lični put gradim ovdje. Smatram da je važno da mladi ljekari prepoznaju priliku da doprinesu razvoju sistema iznutra i time dugoročno unaprijedimo okruženje u kojem radimo.

U kontekstu odlaska mladih stručnjaka pitanje odgovornosti se neminovno nameće i prema institucijama, ali i prema društvu u cjelini. Zadržati kadar ne zavisi samo od pojedinca, već i od uslova koje sistem nudi. Iz Vašeg ugla, šta bi država i društvo konkretno trebali uraditi kako bi zadržali mlade ljekare i druge stručnjake, šta su ključne promjene koje bi napravile razliku?

KALINIĆ: Društvo i sistem bi trebali da obezbijede bolje uslove za rad i život medicinskih kadrova. Prije svega, to znači veće plate i veće poštovanje za stručnjake u medicini.

Posebno je važno valorizovati stvarni radni učinak. Radni sat u ovoj profesiji zahtijeva mnogo truda i odgovornosti, pa bi oporezivanje trebalo smanjiti kako bruto plata ne bi gubila svoju realnu vrijednost. Bruto iznosi često izgledaju impozantno, ali visoki porezi značajno umanjuju stvarnu zaradu i motivaciju.

Smatram da društvo i sistem moraju obezbijediti uslove da ljudi zbog 500 KM ne odlaze u inostranstvo.

Posao kardiohirurga ne podrazumijeva samo vrhunsku stručnost, već i izuzetnu mentalnu snagu i sposobnost da se nosite sa ogromnom odgovornošću. U tim trenucima kada je sve spremno za operaciju, a život pacijenta praktično u Vašim rukama kako izgleda taj trenutak neposredno prije početka zahvata? Da li postoji strah i kako ga prevazilazite?

KALINIĆ: Strah uvijek postoji i mora da postoji. On daje energiju da temeljno analizirate situaciju i da ne prepustite nečiji život slučaju, već sa punom koncentracijom sagledate svaki detalj i pristupite rješavanju problema ispred sebe.

Svako ko tvrdi da nema straha u medicini ili ne govori istinu, ili se vara. Strah, pravilno kontrolisan, pomaže da racionalno donosimo odluke koje su ključne za preživljavanje pacijenta.

Poziv kardiohirurga često briše granicu između profesionalnog i privatnog života, jer odgovornost ne prestaje završetkom radnog vremena. U takvom ritmu, vjerovatno nije lako pronaći prostor za odmor i lične trenutke. Kako uspijevate da uspostavite balans između posla i privatnog života? Da li je uopšte moguće ‘isključiti’ se kada dođete kući, i koliko Vaš posao utiče na Vaš svakodnevni, privatni život?

KALINIĆ: Sve zavisi od karaktera i pristupa. U hirurgiji je važno naučiti cijeniti male trenutke sreće i zadovoljstva, pa tako i vrijeme koje posvetimo sebi i porodici postaje dragocjeno. To malo slobodnog vremena trudim se da organizujem kvalitetno, provodim ga tako da se oporavim, regenerišem i napunim energiju, kako bih bio spreman za nove izazove narednog dana.

Pored angažmana u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske, vodite i svoj specijalistički centar Kalmedika. Možete li nam približiti koje usluge centar nudi?

KALINIĆ: Kalmedika je zdravstvena ustanova specijalizovana za hirurške procedure, sa fokusom na minimalno invazivne zahvate. Centar nudi tretmane laserom za vene, procedure vezane za hemoroide, manje estetske zahvate, kao i oralno-hirurške intervencije.

Pored toga, centar pruža kompletnu dijagnostiku, omogućavajući pacijentima da na jednom mjestu završe sve potrebne preglede i procedure. Imamo saradnju sa regionalnim privatnim laboratorijama, što nam omogućava da u svakom trenutku odgovorimo na sve zahtjeve pacijenata sa različitim zdravstvenim problemima.

Šta znači za mladog ljekara početi privatni posao u smislu otvaranja privatne zdravstvene ustanove?

KALINIĆ: To znači izaći iz okvira uloge studenta, specijalizanta ili državnog doktora i dokazati se pred širom populacijom. Znanje i stručnost stavljate na „vagu“ i preuzimate veću odgovornost, jer u državnoj instituciji ste zaštićeni pod pokroviteljstvom kliničkog centra.

Kada radite privatno, sve je djelimično vaše i rizik je znatno veći. Ako nešto krene po zlu, posljedice direktno utiču na vas i na razvoj vaše karijere. Privatni rad može ugroziti uzlazni put koji gradite u državnom sektoru, ali upravo u tome leži i zadovoljstvo. Kada uspijete, postignete rezultate i pokažete vrijednost svog rada na tržištu, shvatite da je sav prethodni trud bio ispravna odluka.

Koliko za pacijenta znači liječenje u privatnoj zdravstvenoj ustanovi u smislu lasera vena.

KALINIĆ: Što se tiče samih intervencija liječenje u privatnoj zdravstvenoj ustanovi pacijentima mnogo znači. Nažalost, u UKC RS zbog preopterećenja tercijalnog nivoa zdravstvene zaštite često postoje liste čekanja za dijagnostičke procedure i zahvate. Privatni zdravstveni sistem omogućava da se pacijentima brže pruži adekvatna pomoć i dopunjuje javni sektor u liječenju.

Kada je riječ o laseru vena, radi se o minimalno invazivnoj proceduri koja omogućava brz oporavak. Za razliku od klasične hirurgije vena, koja se često izvodi u opštoj anesteziji i zahtijeva bolnički boravak, laserom se rješava lokalni problem u vrlo kratkom vremenu. Pacijent se brzo oporavi i može se vratiti svakodnevnim aktivnostima, što ovu metodu čini značajnim doprinosom u liječenju venskih oboljenja.

Kako vidite budućnost zdravstva u Republici Srpskoj?

KALINIĆ: Kroz privatno-javno partnerstvo, gdje će se privatni i javni sektor udružiti tako da pacijentima bude svejedno da li se liječe u privatnoj ustanovi ili na kliničkom centru, uz podjednako kvalitetnu i dostupnu zdravstvenu zaštitu.

Da li biste ponovo izabrali isti put?

KALINIĆ: Apsolutno da. Ne bih birao drugačije. Moj poziv je pun energije, strasti i želje, nešto što me istinski ispunjava. Da bi čovjek bio uspješan kardiohirurg, mora biti fokusiran, energičan i pristojno agresivan. Sve što radi treba da obavlja sa ljubavlju i posvećenošću.

(Aldijana Mirković)